Rana iskustva
Odluka da počnem pisati blog je bila jako jednostavna. Morala sam opisati jedan život transseksualke rođene na otoku Rabu i njezin bjeg za boljim životom koji nije bio nimaqlo lak.
Sječam se trenutka odlaska sa "otoka ljubavi" da, ljubavi, ali na tom "otoku ljubavi" nisam osjetila ni lj a kamoli ljubav. Od kad sam javno otkrila, a niti nisam dugo čekala sa svojih 14 godina, da sam drukčija - i moj život je postao pakao. Na tom otoku su bili sami vragovi. Dobro ste pročitali. Ljudi koji su uništavali život meni i mojoj obitelji, zbog toga što sam ja bila drugačija od njihovih društvenih mjerila da je muško muško a žena žena. Bog je za njih stvorio Adama i Evu a nisu se nikada upitali dali je taj isti bog stvorio i mene?
Bila sam dečko katoličke vjeroispovjesti, koji je redovno išao na misu molio se bogu da pomogne njemu i njegovoj obitelji da lakše preživimo sve te opaske dali sam ja normalan. Moram priznati da u to vrijeme nisam ni znala što se samnom dešava osim toga da volim mamine cipele, sestrinu šminku i haljine. Dali vi shvaćate kako sam se ja tad osjećala?! Nije mi bilo lako jer nikada nisam čula da postoje ljudi koji su rođeni u krivom tjelu. Djevojčica u tjelu dječaka?! Bolesno, da, rekli su mi da je to bolesno i da takve ljude treba lječiti i da se to sve da izlječiti.
Sjećam se svojeg djetinstva kako sam, moje nježno lice uvjek imala upereno u pod. Dokaz su moje dvije duboke bore na vratu a gledala sam u pod, jer sam živjela kao prestrašeno jagnje u strahu da će me jednog dana zgaziti. Dječaci u školi su mi stalno dobacivali: pederčiću, curice i vjerujte da mi nije bilo ugodno jer sam dobro znala da to nisam. Bila sam prestrašena ovčica, djevojčica okružena razjarenim vukovima.
Kad sam išla s majkom u trgovinu i kada smo sreli jednu maminu poznanicu koja je sa smiješkom rekla mami: kako preljepu djevojčicu imate! Bila sam presretna jer je u meni bar netko vidio to što sama sama osjećala. Mama je svojim uzdignutim glasom obznanila da to nije djevojčica več dečkić. "Pa kad je tako ljep ko djevojčica!" - rekla je gospođa. Bilo mi je grozno. Moji obrazi su bili uvijek crveni od srama i straha jer nisam znala što je samnom, što sam ja to napravila da je to tako. Zašto moram biti dječak i tko je kriv za to? Moja majka, moj otac, Bog, vrag ili su krivi ljudi oko nas koji imaju ucrtano u svojim glavama da je svjet samo crno i bjel.
Pisat ču blog jer imam priču. Nije ni čudno da za Rab kažu da zmije otrovnice nemogu preživjeti jer je na otoku previše otrovnih ljudi. Jednog sam dana otišla u školu sa nalakiranim noktima zbog čega sam dobila ukor pred izključenje. Lak nije bio za dječake ali strah koji se uvukao do kostiju i koji me je pratio tokom života nikada nije nestao. Mali Neno to neće nikada zaboraviti. Danima, godinama sam mrzila tog prestrašenog dječaka kojeg sam krivila za sve. Mržnja u mojem srcu se je nakupljala od života koji je bio jako grub za moju dušu koja se je morala razvijati u pozitivnom smjeru. Mrzila sam cjeli otok, ljude na njemu, pogled sa najljepšeg otoka na Jadranu. Sada sam sretna sto sam promjenila pogled na prošlost koja je daleko iza mene.
Pišem vam sve to da shvatite koliko sam bila hrabra i jaka da sam krenula svojim putem , putom slobode, putom sreće, putom koji me je promjenio u jaku hrabru ženu. Hvala ti bože što si mi ulio toliku snagu za sve moje promjene i da sam uvjerila samu sebe da mogu početi samostalno pisati svoju priču.
Nadam se da če neki od vas iz toga izvući najbolje za sebe.! Hvala ti bože što si me naučio što znači ljubav i da što sam odlučila promjeniti sebe i krenuti iz mraka prema svjetlu. Kad postaneš stariji, iskusniji shvatiš da taj otok ima i zlatih izuzetaka i da svi ljudi imaju svoje probleme. Kako bi bilo ljepo da bi se svi počeli baviti sa svojim životom ?! Skupila sam svu moč i oprostila im i prihvatila jih takve kakve jesu. Počela sam mjenjati sebe u odnosu na taj preljepi otok usred kvarnera. Sada volim sve: otok, ljude , galebove, more i sunce koje ga obasjava. Nemože mi nitko ništa a najveći neprijatelji smo uvijek sami sebi. Možemo si uništiti život ali možemo si ga učiniti božanstvenim ako shvatimo da je put promjena u vašim srcima. Sretna sam što vam pišem svoj prvi post jer je on meni dokaz da sam pobjedila još jedanh svoj strah. Strah od pisanja.
