Salome Saly

KIŠA..

Šetam ulicama prelijepoga grada, grada koji plače, grada koji bi trebao biti moj dom. Kapljice udaraju u moj kišobran i ja posve sama uživam kao da je prelijep sunčan dan. Ne znam jeste li ikada uživali u takvom tmurnom vremenu. Sve je sivo, poneki prolaznik, ja i moj mozak koji je krenuo u pravcu koji nema kraja. Prošlo je 29 godina odkada sam sa otoka Raba pobjegla u zeleni grad; Ljubljanu. Je li kiša kriva da sam uz tapkanje svojih čizmica došla do točke da resetiram sve što se u to vrijeme dešavalo. Pričam u sebi sa gradom koji je siv i tih kao vrijeme pred olujom.

Sjećam se majke koja mi je na odlasku sa otoka rekla: “vratit ćeš se ti kroz mjesec dana!“ Bahato je odgovorio: “e baš neću, nikada se neću vratiti!“ Poslije toliko godina došla sam u iskustvo dali da pojedem te riječi. dozvolim poraz i vratim se. Dugih 29 godina borim se za svoju egzistenciju, da preživim u državi koja nije moja. Nikada nisam osijećala da Slovenija nije moja država ili sam se nesvjesno uvjerila u to. Rođena sam u doba kada je bila moja domovina, zato o tome nisam obraćala neku veliku pažnju.

Posvetila sam svoj život borbi za prava LGBT populacije; borbi za prava svih nas 'T' koji se još uvijek nalazimo na sporednom mjestu, borbi za sve koji su drukčiji, koji osjećaju i vole drukčije, borbi za invalide, Rome i sve koji se ne uklapaju po standardima društva. U medijima sam obraćala pozornost na nas da smo tu, da postojimo, i da svatko od nas poznaje barem jednu LGBT osobu koja mu je draga. Je li to tvoj prijatelj, brat, sestra možda majka ili otac. Pojavljivala sam se u raznim tv emisijama, dala sam brojne intervjue u vrijeme kad je to bio tabu te se o tome nije javno pričalo. Vjerujem da sam širila strah, strah od neznanja. Željela sam uspjeh, željela sam jednog dana vrištati od sreće i biti zahvalna za sve. Da, zahvalna sam za sve, ali pitam se je li to bilo pametno i je li to bilo moje poslanstvo na Zemlji. Na kraju, što sam ja dobila od mojih pojavljivanja u medijima? Ništa!

Napadali su me svugdje gdje su stigli, na internetu, na ulici, u klubovima... Neću nikada zaboraviti jednu nesretnu dušu koja mi je rekla: ''što si pobjegao od Tuđmana, da si dolje “ostao“ sigurno bi bila mrtva!'' Izgledala sam puna samopouzdanja, hrabro sam korakala kao danas po tom kišnom danu. Da, izvana sam izgledala jaka ali unutra duboko u sebi drhtala sam od straha.

Treće desetljeće tražim posao u deželi. Čim čuju da se radi o Salome podsmjehuju se kao da sam pala sa drugog planeta. Svi ti poslovi su se bazirali na tome da me uzmu zbog reklame. Mislili su da će mojim zapošljavanjem nastati ''gužva'', ali mislim da ako netko ne zna raditi sa ljudima niti Madonna im ne bi pomogla. Umorna sam ali ne od života, umorna sam od toga da živim kao stranac u zemlji koja mi nije dala priliku da zaživim to što jesam. Da ne mislim kako ću sutra!

Povratak Anđe Marič u Hrvatsku me jako rastužio. Anđa mi je bila neka veza sa domom. Bile smo susjede i zbog toga sam bila presretna. Uz njenu pomoć osjećala sam neku blizinu, toplinu. Tek sada vidim koliko mi nedostaje. Vidim da je njoj povratak u domovinu povratio osmjeh na lice i pozitivnu energiju. Prelijepa Anđa ponovno je sretna i zadovoljna. Razmišljala sam bi li i meni povratak vratio osmjeh, te očekuje li me uspjeh u gradu koji možda čeka mene. Vjerujem da bi mi bilo lakše poslje toliko godina vratiti se. Konačno ne bih bila stranac i bila bi blizu doma, blizu starih prijatelja.

Novi grad, nova energija, nova iskustva ali pitam se: jesam li toliko hrabra za to?!

Voli vas vaša Salome!

https://www.facebook.com/oblekice.saly

Email: salomekraljica@gmail.com